Nevenka Rikalo (61), živi u Ugljaru. Njenu porodicu čine ćerka, dva sina i tri unučeta.
Reči koje najbolje opisuju njen karakter su pre svega„tolerancija“, zatim „aktivna“ i „komunikativna“, jer sebe smatra osobom koja je uvek spremna da pomogne drugima i da se bori za principe u koje veruje.
Živela je u jednoj složnoj porodici, gde je majka uvek brinula i vodila racuna o tri kćeri. Naučene su i vaspitavane da nema muških i ženskih poslova i da se mora poštovati reč starijih.
Njena porodica je živela u Kosovu Polju, u železnickoj koloniji, imali su srećno detinjstvo u kome će svi dani biti obojeni majčinom pažnjom, ljubavlju, pažnjom i smehom i lepim druženjem sa njenim mlađim sestrama. Njeno detinjstvo je bilo baš takvo, lepo, bezbrižno i ispunjeno stvarima koje suje činile neobično srećnom. Volele su da se igraju sa ostalom decom iz komšiluka. Bila je nestašno dete, ali je mama nikada nije grdila, čak ni onda kada bi zanesena igrom umesto da pročita lektiru, trčala sa drugarima da igra loptu. Sada posle toliko godina vidi da sunjeno detinjstvo i mladost bili ispunjeni nekim drugim lepim i zanimljivim druženjima (bila je članica folklora, ućestvovala na radnim akcijama) i u to vreme je bila čast postati članica Socijalističke Omladine, a kasnije ičlanica Saveza Komunista.
Imala je, i danas ima nekoliko prijateljica koje je vole divnu i pažljivu majku koja se trudila da joj ispuni svaku želju, i sestre koje su je bodrile i ulivale joj dodatnu snagu da istraje i ne posustane, čak i onda kada bi pomislila da loši dani nikako ne prolaze. Dva dana napada na srpsko civilno stanovništvo sastojala su se od masovnog progona Srba. Ostao je 17.03.2004. godine, iza nje i njene porodice. Taj dan se, kako kaže, ne zaboravlja. Za tri dana ( od 17-19. marta) proteran je veliki broj Srba i drugog nealbanskog stanovništva, oskrnavljeni srpski kulturno-istorijski spomenici. Te noći, 17. marta, rizikujući svoj zivot, iako izubijana, modra od batina,odlazila je policijskim kolima i iz zapaljenih srpskih kuća izvlačila majke sa decom, ranjene, bolesne i nemoćne osobe. Prošla su nekoliko dana neverice, straha, brige, muke… Nakon četiri dana posle svih događaja zazvonio je telefon iona se javila. Čula je ženski glas albanke koja ju je pitala: „Nena kako si, mogu li da dođem da te vidim?“.Odgovorila joj je da slobodno dođe ali da mora da razmisli šta njoj moze da se desi jer dolazi u Gračanicu. Ipak je došla kao što je i rekla. Posetila ih, donela im odeću, lekove i ono najvažnije – nadu: “Pa nisu svi albanci loši, ima i dobrih”. Tvrdi da se to ne zaboravlja. Njene reči utehe su govorile da su obe doživele isto i to joj je pomoglo da u sebi nađe snagu i želju da gradi mir i radi na pomirenju između zajednica.
Surova istina je da muškarci vladaju svetom, a Nena voli da prati položaj žena u štampi ne samo u našoj sredini vec i u svetu. Na momente nesigurna, ponekad neodlučna, to kako je drugi doživljavaju, izazovi koji je oblikuju, prilike koje (ne)dobija, veliki deo toga je samo zato što je žena. Zvuči u isto vreme i kao žalba, ali i kao istina koju, kako kaže, svi znamo. Smatra da razlog za ovo leži u nama samima, kao nasleđe prethodnih kulturnih obrazaca i manifestuje se u razlici u ambicijama.
Ako se za ženu kaže da je ambiciozna, to nije kompliment u našoj kulturi, vec je negativna konotacija. Razbijanje svih stereotipavidi kao jedini put ka jednakosti jer:
– Od 195 zemalja, samo 17 vode žene;
– Žene zauzimaju 20% mesta u parlamentima širom sveta,a kako se penjemo ka hijerarhijskoj lestvici sve je manje žena
-svega 5% žena je na čelu kompanija,
– samo 17% sedi u odborima kompanija,
-30% su među preduzetnicama.
Iako su žene dostigle određeni nivo obrazovanja zaključuje da, kada je vreme za donošenje ozbiljnih odluka koje utiču na ceo svet, ženski glasovi se skoro i ne čuju. Ambicija se očekuje od muškarca, ali za žene je opciona, jer im često nedostaju samopouzdanje i samouverenost. Muškarci koji su ambiciozni, moćni i uspešni dobijaju aplauz, dok žene sa istim karakteristikama trpe društvene posledice. Ženska dostignuća dolaze sa cenom i pita se: „Zašto?“. Prema njenom mišljenju odgovor leži u tome što žene ne podržavaju žene, aove stavove treba menjati kod žena. Smatra da žene treba da podržavaju žene.
Od roditelja je često čula: “Mani se, ćerko, ćorava posla. Jedna lasta ne čini proleće.”, a od prijateljica jedobijala sledeću poruku: “Ne možes ti da ispraviš krivu Drinu”.
Kao lični projekat koji će uvek pamtiti ističe udruženje „Ruka+Ruci“ koje već 18 godina sprovodi projekte koji osnažuju žene u ruralnim sredinama na području opstina Kosovo Polje i Gračanica, sa ciljem da ih motiviše i uključi u preuzmanje aktivnije uloge u planiranju i ostvarivanju vlastite budućnosti na nekoliko polja.To su oblasti za edukaciju, za očuvanje opšteg i reproduktvnog zdravlja žena i mladih, ekonomsko osnaživanje, uključivanje u procese politike i zaštitu od nasilja u porodici. Kroz mnoge projekte povezivale su različite grupe žena, uspostavljale dijaloge i ohrabrivale žene da se pokrenu i tako menjaju postojeće stanje u svojoj zajednici. Ponosna je jer je zajedno sa ostalim aktivistkinjama iz srpske i albanske zajednice ( „Naš Dom“, „Avenija“, „Luna“, „Open Door“, „Kalabria“, „Norma“…) doprinela osnaživanju i poboljšanju osnovnih ljudskih prava žena, smanjenju uticaja predrasuda i stereotipa o ulozi žene u porodici i zajednici, povezivale su različite grupe žena iz zajednice i osnaživale komunikaciju i razmenu informacija između žena, pripadnica različitih udruženja i grupa sa područja opstine Gračanica, Kosovo Polje, Priština, Novo Brdo i Vučitrn. Posebno su je radovale aktivnosti u okviru projekta koje su se odnosile na:
– Edukativne radionice ( zdravlje, politika, ekonomija, nasilje, izgradnja mira …);
– Pravno savetovanje za zaštitu žena od nasilja u porodici;
– Edukacije o mobilizaciji žena i zastupanju žena za poboljšanje ravnopravnosti polova u društvu.
Posebno zadovoljstvo ( što je u njoj budilo ponos i davalo dokaz da se nešto menja) kad se u njenom okruženju okupe žene koje dolaze na preventivni zdravstveni pregled (ultrazvučni pregled dojke, papa- test,pregled za dijabetes, hipertenziju…), po savet i pomoć za zaštitu od nasilja u porodici, ili na radionicu na kojoj se informišu o kosovskim zakonima.
Moglo bi se reći da se jači pol i dalje više pita i da su žene još uvek u senci muškaraca – što zbog patrijarhalnog društva, što zbog rodne podeljenosti uloga u porodici narocito u selima. Primećuje postojanje tendencije da se žene polako, nesigurno, plašljivo uključuju u procese politike idonošenja odluka. Malo ih je, smatra, koje su uporne i koje imaju podršku porodice i zajednice. Tapije na liderska mesta vidi kao mušku privilegiju ne samo u politici već i na mestima upravljanja, ali zaključuje da, zahvaljujući kvoti od 30% polako i zasluzeno dolazi do prelaska u ženske ruke.Iako statistička slika (imajući u vidu brojnost žena i raspored u centrima odlučivanja; zastupljenost u parlamentima i izvršnim organima stranaka, na rukovodećim radnim mestima …) pokazuje da su žene jos uvek daleko od idealne socijalne prihvatljivosti, tvrdi da ipak polako osvajaju prostor da više nikad ne budu inferiorni posmatrači, vec aktivne učesnice u društvenoj utakmici. Zato kao izazov vidi biti žena političarka na Kosovu, kao i biti bznismenka ili priznata hiruškinja ili programerka.
Najsrećniji trenutak u toku njenog aktivizma bio je na jednoj od radionica za prevenciju i zaštitu žena od nasilja u porodici. Na jednoj od radionica ispred svih žena, jedna učesnica ustala je i kazala: “ Rekla sam mom muzu da ukoliko bude i dalje vikao na mene i bacao predmete po kuci da cuidem da se zalim u Ruka+Ruci. I ja imam svoja prava”. Ova izjava je ostavila utisak na nju da se nešto menja, da je potreban rad na terenu koji će ohrabriti zene da savladaju značajne prepreke u ostvarivanju osnovnih prava.
Najveci problem sa kojimse susretala je nedostak prihvatilišta za žene žrtave nasilja iz manjinskih zajednica. Najtužniji trenutak za nju je kad žrtvu nasilja smeste u prihvatilište u Srbiji.Preživljale su zajedno sa njom svaki trenutak njenog nasilja i brige za decom koju je ostavila porodici.
Ženama su vekovima nedostajale hrabrost i odlučnost da pokrenu promene. Vekovima je ta borba,smatra Nena, lagano ojačala pojedine žene koje su doprinele da danas živimo bolje kao što su Florens Najtigejl, Marija Kiri, Emelin Pankherst, Eleonora Ruzvelt, koje su svojim upornim radom i talentom menjale svet.I udruženje žena “Ruka+Ruci“ u svojoj strategiji ima za cilj osnaživanje žena i mladih u silju menjanja postojećeg stanja. U vezi s tim, rade u zajednici, samostalno i zajedno, sa Mrezom Žena Kosova (KWN) i udruženjima. Smatra da se posledice sukoba se i danas osećaju i de facto odražavaju u smislu pogoršanja kada je u pitanju suživot i tolerancija među pripadnicima dva konstitutivna naroda na Kosovu (Albanaca i Srba) Okupljanjem žena i mladih iz različitih zajednica iz ruralnih sredina, želie da promovišu primere dobre prakse i iskustva u savladavanju socijalnih konflikata između razlicitih zajednica, kroz kreiranje prostora za susret i dijalog među njima. Mobilisane, osnažene i informisane žene i mladi imaće, veruje Nena, mogucnosti da menjaju postojeće stanje na polju ženskih prava, u obrazovanju, u ekonomiji, u politici i javnom delovanju tj. u zastupanju.
Zapaža da se već 18 godina Kosovo razvija kao zemlja, uređuje se infrastruktura, donose zakoni prema standardima EU, društvo se izgrađuje ali je sve to nedovoljno da bi se kod mladih devojaka i momaka razvila svest o ravnopravnosti polova. Stepen izolacije mladih iz manjinskih zajednica je visok, posebno onih koje žive u ruralnim područjima. Budući da su zarobljeni u podeljenom paralelnom obrazovnom sistemu, mladi albanske i srpske zajednice imaju ograničene mogućnosti za okupljanje i druzenje. Mladi srpske zajednice i dalje se suočavaju sa izolacijom jer se ne povezuju mnogo sa vladinim institucijama i kao takva njihova komunikacija sa službama, politikom i donošenjem odluka je ograničena. Jezik je takođe i prepreka u komunikaciji. Pored toga nasleđena isključenost, stereotipi i strah od „biti drugačiji“od drugih prisutni su u zajednicama različitog etničkog porekla na Kosovu.
Oko 50% stanovništva Kosova je mlađe od 25 godina, a smatra da mlade na Kosovu treba ohrabriti da savladaju značajne prepreke u ostvarivanju njihovih osnovnih prava. Mladi koji zive u ruralnim područjima imaju manje šanse da imaju pristup kvalitetnom obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti, ostaju u velikoj meri nevidljivi jer nemaju priliku da učestvuju u procesima odlučivanja jer centralne i lokalne institucije i dalje ne smatraju razvoj mladih ljudi za prioritet. Zatonjena organizacija postoji, da pokrene inicijative i novi oblik osposobljavanja mladih– sa inkubatorima,treninzima za zastupanje, programima prakse i drugim programima za izgradnju kapaciteta za mlade, za pružanje usluga i mogućnostima kako bi se smanjio negativan uticaj nasilja medju mladima, povećala mogucnost druženja i međusobne saradnje. S toga je, ističe ona, potrebno podržati projekte koji će povećati zajedništvo i aktivno učešće mladih Albanaca i Srba koji rade zajedno u prijateljskoj radnoj atmosferi. Promene iz rutinskog dnevnog načina života, u opuštajućem okruženju gde provode vreme zajedno, vidi kao priliku za ojačanje njihovog prijateljstva, međusobnu komunikaciju, deljenje i razmenu mišljenja i stavova kroz rad i zabavu. Rešavanje gleda kroz na dve ključne komponente:
– Promovisanje izgradnje mira kroz svest o ravnopravnosti polova među mladima u društvu;
– Uspostavljanje partnerskih odnosa, uključujući aktivno učešće mladih u izgradnji mira.
Njen lični moto je: “Ne možemo da promenimo ono čega nismo svesni, a onda kada osvestimo ne možemo sprečiti promenu“ — Šeril Sandberg.
Kao projekte realizovane od strane nje i organizacije za koju radi ističe da je osnovni zadatak udruženja za pružanje pomoci “Ruka+Ruci” saradnja sa donosiocima odluka i obezbeđenje podrške i pomoćiženama i deci koja su žrtve nasilja pri dobijanju adekvatnije podrške. Njihov zadatak je da okupe ženske organizacije i da zajedno sa njima promovišu prava žena žrtava nasilja i njihove dece i da apeluju na donosioce odluka da više investiraju u specijalizovane servise podrške i pomoći za žene žrtve nasilja i njihovu decu, kako bi zaštita žrtava nasilja u porodici bila na boljem i kvalitetnijem nivou.